Za doručak - jaja sa slaninom i čorba. Ovo sa čorbom ujutro je izgleda prilično uobičajeno u Makedoniji.
Kako ja i inače retko doručkujem, prošetao sam malo okolo...
Odlična prilika da malo zagledam Damjanovu Nivu
Prašina i dalje
Stižemo na 2,601 mnv visoki vrh Pelister.
Prvi pogleda na Kajmakčalan
Interesantno za celu ovu avanturu je to da u Makedoniji planine uglavnom imaju samo jedan put. Odnosno, za razliku od uobičajenih "kružnih" trasa u Srbiji, ovde smo se uvek istim putem penjali i vraćali.
Možda još interesantnije je da smo po planinama sreli neuporedivo više ljudi nego što je slučaj po Srbiji, a da je kvalitet puteva dosta, dosta lošiji.
Nakon kraćeg ispitivanja, i dijagnoza je ista - crk'o akumulator.
Sale je vidno iznerviran, i već pomalo povisuje ton. Ni na koga konkretno, već onako, nervozno.
Goša stupa na scenu pomalo neobičnim pitanjem:
Što se nerviraš? Je l' nekad neko ostavljen na terenu?
Iako potpuno nepotrebno (to se valjda podrazumeva) nekoliko glasova možda i nesvesno odgovara "nije".
Goša: E pa vreme je!
Ovde ih je 700, a ovaj čobanin čuva njih 2,500!!!
Približavamo se...
Ovog kamenja sigurno nije još mnogo ostalo
Mrak je pao i pre nego što smo izašli na asfalt.
Kako ja i inače retko doručkujem, prošetao sam malo okolo...
Planinari samo pristižu
Odlična prilika da malo zagledam Damjanovu Nivu
Još od pentranja po kamenjaru Solunske Glave primetio sam da ovo i nije baš obična Niva. Kad sam pitao Damjana da li je nešto prerađivao na njoj, imao sam šta i čuti - ubačen drugi reduktor sa odnosom 4.1:1 (Wrangler Rubicon ima 4:1), i na obe osovine Torsen diferencijali sa preloadom...na Nivi...
Još jedna zajednička fotografija, i krećemo.
Prašina i dalje
Ovo nije poziranje - čovek stvarno vozi Gaziku iz '68. Stao je da nas propusti
Stižemo na 2,601 mnv visoki vrh Pelister.
Makedonski alpinista Dimitar Ilievksi čije telo je posle 20 godina pronadjeno na usponu ka Mont Everestu
Lule kuva kafu za sve, i posle nje, krećemo nizbrdo. Daleko je Kajmakčalan.
Posle nešto više od sat vremena vožnje asfaltom, opet prašina
Prvi pogleda na Kajmakčalan
Interesantno za celu ovu avanturu je to da u Makedoniji planine uglavnom imaju samo jedan put. Odnosno, za razliku od uobičajenih "kružnih" trasa u Srbiji, ovde smo se uvek istim putem penjali i vraćali.
Možda još interesantnije je da smo po planinama sreli neuporedivo više ljudi nego što je slučaj po Srbiji, a da je kvalitet puteva dosta, dosta lošiji.
Neko proglašava kratku pauzu. Stajemo, i kad smo hteli da krenemo Saletov Jeep otkazuje poslušnost. Simptomi identični onima kod Goše - auto jednostavno ne reaguje ni na šta.
Nakon kraćeg ispitivanja, i dijagnoza je ista - crk'o akumulator.
Sale je vidno iznerviran, i već pomalo povisuje ton. Ni na koga konkretno, već onako, nervozno.
Goša stupa na scenu pomalo neobičnim pitanjem:
Što se nerviraš? Je l' nekad neko ostavljen na terenu?
Iako potpuno nepotrebno (to se valjda podrazumeva) nekoliko glasova možda i nesvesno odgovara "nije".
Goša: E pa vreme je!
Po pokretanju Jeepovog motora krećemo dalje, i ubrzo nailazimo na interesantne znakove
Stajemo pored jedne česme
I opet uzbrdo...
Na jednom mestu poveliko stado ovaca nam je na putu.
Ovde ih je 700, a ovaj čobanin čuva njih 2,500!!!
Približavamo se...
Još malo...
...i tu smo.
Nakon razgledanja, vreme je i da se nešto prezalogaji...
Ovog kamenja sigurno nije još mnogo ostalo
Mrak je pao i pre nego što smo izašli na asfalt.
Mi smo u stvari već krenuli kući. Jeste da je podaleko, ali šta je tu je. Kad stignemo kućama biće to skoro već 24 sata u kolima. Mnogo, ali nema veze. Nije da smo navikli, ali nije bilo ni strašno.
Negde oko Prilepa stajemo na poslednju zajedničku kafu.
Pozdravljamo se, sedamo u kola, i razlaz.
Nije lako sažvakati sve što smo prošli ovih dana. Ponešto sam sigurno izostavio.
Ono što sigurno nisam uspeo je da opišem toplinu naših domaćina. Iskreno se nadam da ćemo se često viđati.
Dragi Denise,
ОдговориИзбришиovo je jedna od najlepsih reportaza do sada! Predeli su neverovatni, ni sanjala nisam da ova malena zemlja (jedina od "bivsih" koju nisam obisla uzduz i popreko) ima toliko toga da ponudi. Vec vidim gde cu napraviti lepu avanturu narednog leta. Zao mi je sto ne bejah sa vama :(
Pozdrav,
Ivana the toyota 4 runner :)
Da ne postavljam komentar na svaki dan pojedinacno.... Svaka cast na slikama i prici.... Osvetlao si svoj nadimak... POZITIVNO... Pozdrav od Johnny-ja! ;-)
ОдговориИзбришиIvana, ako ti je lakše, iako smo znali plan i program i mi smo bili iznenađeni :)) A dogodine ćemo zajedno...
ОдговориИзбришиHvala Johnny, hvala!
Odlicno, Denise.
ОдговориИзбришиReportaza ti je super, lepo si opisao sve ono sto smo doziveli i videli zajedno u protekla pet dana.
Pozdrav iz Leskovca, Zoran
Specificno napisano, pogled iz vec prepoznatljivog ugla :-)
ОдговориИзбришиA vidim/citam i mene si pomenuo i u uvodu, a i citirao par puta :-). Ako uzmemo u obzir i jednu od dve malo ozbiljnije komplikacije sa kolima na putu, u kojoj je moje vozilo ucestvovalo, mene zarad zanimljivosti, zaista vredi pozvati na karavane :-).
Ipak, ovo sada pisem da bih ti skrenuo paznju da ja ne pricam viceve koji se mogu ponovo ispricati i biti zanimljivi, to su trenutne fore koje mi u sekundi padnu na pamet i uglavnom samo tom momentu/uslovima/... budu zanimljivi. A iskreno, za vecinu stvari, tj onih izgovorenih preko toki-vokija, nisam ni znao da su imale pozitivan odjek, jer naprosto nisam imao povratan zvuk :-) Ali drago mi je da vam je bilo veselo, kao i meni sa vama :-). Nista ja ne bih (smesno) rekao iz cista mira, tj da mi niste nabacivali na voleje :-))))
Samo nastavi sa pisanjem [i slikanjem], u istom stilu, a sto pre opet i da vozis :-)
Gosha
"Udaljavam se da ne smetam..."
ОдговориИзбришиMalo zaviri,prisljamci se,pitaj,kao koliko moze da razvije, dok ljudi popravljaju...ako si dosadan ili smetas bice ti stavljeno do znanja...:)